svejedno mi je

ako

narcise podrivaju jaglace

koji su već prije nadmašili proljetni zov cicamaca

nadobudna trava prerasta prezimljenu mahovinu

a gliste bježe pred kosovima

kad bih opisivala proljeće

opet bih nezgrapno prikačila žutu kuglu

na sivo nebo

(sivomodrom bih ga samo falsificirala)

tako se to radi, zar ne?

histerično kreštave ptice

bi dramaturško predstavila kao organiziranu

simfonijsku orkestraciju

kad bih opet

počinjala s pričama o počecima

proljećima vesnama rođenjima i zelenilu

previše bi me proželi žmarci neopredjeljivog bodeža

u pleksusu

na krajevima

koji se najavljuju

poskocima maloga dječaka koji će sutra biti vojnik

onda pjesnik

a prekosutra truplo

jednostavnije je sakupljati maslačak

i promatrati glistu

koja ne uspijeva pobjeći kosu -

nijednoj još nikada nije uspjelo

(gliste teško bježe

jer teško shvaćaju filozofiju)

za ovu u kosovom kljunu

postojalo je samo proljeće

koje ponovo bježi

mimo mene

Jure Drljepan (JUR)