rastuća bol

pretvorena u

bujice neispisanih riječi

zgurena na dvosjedu

praznog pogleda uprtog u sjecište

svjetlosti i sjene

u prljavu točku na ekranu

u tišinu jecaja

vlažnost lica

odlazak

bez pogleda

bez doviđenja

svežanj misli

siječe i ono malo vjere

da mogli su

zbog njih

zbog sebe

pokušati promijeniti vrijeme

a vani je jesen

obojila krošnje

rasula crvenilo

zašuštala zlatnim dahom

mirisnih jabuka

neubranih

zaboravljenih

rastuća bol

pretvorena u

laž ispod koprene

potpisa

na vječnost

zauvjek slomljen

putokaz

Ljubica Ribić