svaka nova jesen do kosti oljušti dan
sjenkama željeznim okuje drvored prastari
pa kistom vrijeme zaustavljam i vraćam
da na klupama kojih više nama zavijori
vaš glas i mlada lica ugledam

rasute po meridijanima pohodē li vas često
zajednički nam dani, ili vas još noćne more
trzaju, rika gvožđa, preispitivanje
smisla života, opstanka i ostanka

posrnuće sjećanjem na rastanke, na traume,
rane i vihore jeka je ponovnih zvukova
šrapnelskih i zijev sudnjega dana, svijeta
skrojenog po mjeri njegovih gospodara

pa su zaludna pitanja, demokrati ne čuju jer
neprobojan je čelik njihove aureole
solidarnosti i zaglušujući su stjegovi
suvremene misli, stoga bijedno šutim,
a kad jesen sjenkama željeznim okuje
naš prastari drvored, mrmorim s braćom
homosapiensima o uzaludnosti slobode
čovjekove, mrmorim i o prihvatanju istine
samoproglašenih stvoritelja života i smrti
da pod prozorom u kvadrantu c-e okrenutom
prema južnim zvijezdama nikada više
ne treba, drugari moji, da budemo zajedno

mirkopopovic