kako je jednostavno

zavuči se ispod pokrivača

stisnuti usne čvrsto

da ne pobjegne riječ

da ne primijeti

da ne čuje

razlomljen osjećaj krivnje

agoniju sreće

razbijenu čašu neispijenog bijega

...

kako je jednostavno

ne počešljati srebrom zapletene uvojke

ne tražiti odgovor u nijemom koraku

otežalih godina

...

zrake sunca razigrano otvaraju

dugo zatvoren prozor

zovu ustajalost sobe

mame plahom igrom sjena

nacrtanih na poluotvorenom ormaru

...

tek krajičkom oka

promatra ružičasti rukav odbačene radosti

...

ako ustane

ako je obuče

ako dozvoli suncu

da obasja rasčupano jutro

...

znat će da su riječi suvišne

...

da krivnja ne traži žrtvu

...

da je put slobodan... negdje izvan pokrivača

...

Ljubica Ribić