Korakom sigurnim
Stiže prelijepa
Otežale ruke plodove nose
Još jedna jesen...

A ja
Stišćem ruke u toplini skuta
Nekako tugom ogrnuta
Dočekujem jesen
Ovoga puta
Nerazumna tuga stiska
Šarene perle rasute
Pred sobom ne nalazim
I nisam ljuta
Pogubljena sam
Treba mi vremena
Za traganje
Od sebe da krenem
Taako
Tim redom i dobro je!

Skica životne radosti
Čudom nestaje
Bjelina papira ostaje
Samo časak, dva
Crno iz kuta
Preliva platno slikara
I odkud crnilo
Sred jesenjeg svitanja
Bog bi ga znao
Što to iz mene izvire
Na bjelini dlana
Zacrnjenog
Ni od koga
Niotkuda
Što me snašlo
Zašto tražim drhtaj
Sred osmjeha
Što me spopalo
Dal to kiša opet tiho
Po oknima odbrojava
Ili suze s lica prozor krade
Suze izdajice.

Ne, ne, ne plačem ja
Nisam takva
Prije da cvilim
Kao štene
Sred mraka, prestrašeno
Neprekidno
Tužno.

Bog bi znao
Tko me uze pod svoje.

Emilija Mijatovic