u glasu mu nečujnom čujem
kako mjesec ispraća u kasnî sat,
kao da se ponovno rastaje
u nekoj ulici brijestova,
u nekom gradu
poslije snjegova.

u pogledu mu vidim kako
desni palac izdaje, kako
zakazuje zglob, kako vid očinji
otkazuje, kako rukopis praha
već u osam brzaci sutona otpušu
onda mu šapatom kažem: nemoj,
to je samo breme noćnoga neba,
čovjek ništa ne gubi, tek
bujice života odnose
višak prosanjanog.

puste luke mu vidim u kutku srca,
korjenje žalosnih vrba
koje tamnē nepovratno,
pa iza vida doziva
jeku tišine noćnog jastuka.
lišće uspomenâ posprema
u kasni sat, a ja molim: nemoj,
to se raspliću grane zelene,
to opet jutro dolazi, oživjet će
grane platana, ono što život odnosi
vraća se s glasom ptica pjevicâ.
gledaj kako je lijepa ulica brijestova
u jednom gradu poslije snjegova.

mirkopopovic