Vraćam se u poznatu ulicu,

koja još uvijek vrvi

u mojim mislima.

Vraćam se,

usporenim korakom uspomena,

u vrijeme,

bezbrižnog mladenačkog života.

Jasne slike me sjećaju,

da sam tu zaista živjela.

Živjele su i kuće,

nekako sve jednako male,

u redu postavljene,

s ljudima, sličnog stila,

gdje nitko nije bio usamljen.

A čas je promijenio moj korak.

Ni pogled više nije isti.

Čas je promijenio i lice

oronulim kućama,

između kojih,

uzalud tražim malu pekaru,

s najboljim burecima.

Tiho je danas tu.

Ne čuje se smijeh i vrisak djece,

koja su otišla u budućnost.

Iza prozora sa škurama 

izblijedjele, zelene boje,

kroz potrganu zavjesu života,

viri naborano lice.

Dignutom rukom

u pozdrav poslednjim jutrima,

i osmijehom, od juče za sjutra.

U meni želja,

koja me proganja....

Uđi, pogladi to staro lice,

jedinu živu uspomenu

na ulicu, koju čuvam

u svojim uspomenama.

branka