prišla je nervozno

sjela

nasuprot

i započela brojiti tišinu

svaki moj pokret ruke

grebao je staklo njenog pogleda

mirisala je

vanilijom

nisam mogao

nisam znao

nisam imao hrabrosti

da je privučem

samo poneki trzaj glave

razigrani pramen

odavao je život

u sjeni voštanog obrisa

njene usne

da

njene usne

stisnute u bol

još jučer putene

bojao sam se

da ne otkrije

želju u mom pogledu

a tada je ustala

naglo

pogledala me duboko

toplo

i otišla

Ljubica Ribić