gnušam se osjećaja nemoći

kad ljepljivost obuzima

svaki dio

svaku misao

svaki pokret

praznina natrpanog prostora

besmisao

jeka utrobom zavija

bolesno govori jutro

uvlači se u sive cipele

unaprijed promašenog dana

ne skida paučinu sa odloženog pribora

za pecanje

osmijeha

gnušam se osjećaja boli

kad iver iverom misli

grebe i najmanju svijetlu nit

na prljavim zastorima

davno zatvorenog prozora

diše učmalost

dahom narkotika

možda ću sutra

danas sam preumorna

danas mi se spava

otvorenih očiju

praznog pogleda

u onu sivu točku

tamo poviše ormara

odškrinutih vrata

zvono telefona

utišano

vibrira

mogućnost pokreta

zakašnjeli poziv

sutra ću

otvoriti prozore

da

sutra ću

Ljubica Ribić