Tražeći se u tvom vremenu,

željeh, probuditi buntovnicu u sebi,

da oruši zacrtane granice

u želji,

osloboditi se luđačke košulje.

Vidim se iza rešetaka

tvog prozora, s kojeg

kroz nesigurnu maštu,

gađem glinene golubove,

dok,

smijeh luđaka, odjekuje

u samici između zidova,

pocrtanim prizorima ljubavi,

iz nekog jeftinog filma.

Bez pitanja sjedim

na psihoanalitičnoj postelji.

A ti ?

Uživaš zatvorenih očiju,

u mlataranju moje duše,

uvjeravajući me,

kako,

mi baš ta košulja dobro stoji.

Ne vidiš i ne čuješ..

A morao bi,

morao bi, prokleto dobro osjećati

bol, u sputanim rukama,

koja vrišti nijemom molbom....

Daj, olabavi kaiševe,

otkopčaj mi luđačku košulju,

otvori slijepe oči,

i umiri me pogledom,

kojim si me izludio.

Osjećam,

kako mi stiskaš kaiševe,

bez upora,

poslednjom snagom ludila,

nudim ti kopče,

dok,

u groznici hlada tvoje postelje,

gledamo

kako

umire

apostolka entuziazma.

branka