uredno si prisutan u meni
na svakoj prozivci srca
(i tako svaki dan posut
ružinim laticama i trnjem)

ponekad te imam
umotanog u staniol
pa pomislim kako si
za nuždu sačuvan
komadić čokolade
(još uvijek imam problema
sa variranjem šećera
u razrjeđenoj krvi)

ponekad ti i sama
zavežem ukrasnu vrpcu
jer si onaj poseban dar
koji se zauvijek čuva
(jedno maleno srce od olova
što sa tvoje strane ljubavi
uvijek pravi ravnotežu)

dva koraka naprijed
uglavnom zvone na uzbunu
čak i kad se ne okrenem

direktno vode u srce provalije
i onda te odšutim dok ružem crtam
srce na polomljenom ogledalu

u tvom prisustvu osjećam se
kao ruža predodređena
zašivenom reveru

Danja Đokić