Pred obrazom

pridržim tvoje pismo da mi miris lavande zađe u nosnice.

Zatvorim oči da bi ga sačuvala što duže.

Za tren prestanem i disati da ne bi smetala riječima

koje si brižno izvezla za mene.

Tvoj rukopis je mekan. Osjećam kako se sliva u mene.

Mogu te vidjeti u svakom svežnju tinte

kako kliziš preko lista, kako naginješ glavu i ustima nijemo oblikuješ riječi.

Vidim te u svakom razmaku, kako preko naprćene usnice otpuhneš pramen,

koji ti ustrajno pada na lice,

kako prstom popraviš očala koja klize prema vrhu nosa i grickaš pero dok

razmišljaš, s pogledom okrenutim nagore, zibajući se na drvenoj stolici.

Vidim te. U otiscima koje si ostavila, kad si precizno savila papir i u njega

utisnula svoj miris,

u tragovima koje si ostavljala jezikom.

Vidim te.

I kad te stoti puta pročitam, pokrit ću se dlanovima tvojim.

Jure Drljepan (JUR)