Željela sam, vjerovati
u lijek vremena
pijući ga,
iz šolje pune studena.
A studen je boleo
uvučen u kostima,
u samotnim, maglenim jutrima,
dok su se
javljala sjećanja.
Sama sam. Tako, sama..
I hladno mi je ......
Otvaram prozor,
da se ne lomi mutno sunce.
Udišem ga..
Možda se otopi led.
Ponovo uzimam lijek,
jer, bol se vraćala,
kao
prokleta reuma
u vremenu
prije
kiše.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: branka
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!