Parkovi su minijaturne
dekorirane šume
s drvenim klupama
koje su nekad bile
ponositi hrastovi
u dalekom gaju

ćute se čudno noću
ti bivši orijaši
dok ih borovi u parku
mjerkaju iz mraka

s podozrenjem i podsmijehom
zbog servilne uloge
čovjekovim leđima
i tog smiješnog oblika
s nogama
namjesto korijenja

ali nisam to htio reći

parkovi su šeširi
fini polucilindri
kupole za glave
filozofa
pjesnika i pijanaca

što mu dođe na isto
kad omamljeni legnu
na bijelo oličenu klupu

s očima
još gladnim svijeta
oni u mislima
tonuć' u san
obgrljuju globus

a šuma im glave čuva
da ih nebo ne uzme sebi
za dušni danak
prije jutra...

Duško Babić