siv dim

suklja iz dubine

vrtloži se iznad kose litice

i riga čađ

po usijanom kamenju

svježa pukotina

zijeva između tu i tamo

između nadati se i broditi

između trpkog i slatkog

napetost između stvarnosti i želje

razmiče obale

klicom tjeskobe zadire u usjek

dublje i dublje

u vrele još brboreće misli

na ogorjelom stablu

čuči VRANA

kao neizgovorena zla sila

potpaljuje grude ognja

da obližu zidove

i nagrizu tvrdoću

ta vrana ne zna

nema volje

koja lijepi komadiće čađi

na sivoću dima

u trepereći greben

i spaja tu i tamo

trpko i slatko

stvarnost i želju

ne vidi vrana

s crne račve

s koje može misliti

samo crne misli

ne vidi

mosta svjetlosti

koji se

sa svakim novim valom ognja

svjetlije

i sa svakom divlje letećom sjenkom

jače

kao sazviježđe

razapinje iznad obrisa tame

i svakog trena

može odletjeti

Jure Drljepan (JUR)