Pisat ću ti
o nevažnim stvarima
koje ionako ne razumiješ
zbog razlike u godinama
(vijekovima?)
koja nas
nekim neobjašnjivim kontrastom
kao koncima
vezuje ovako bijele
pod kromiranim krovom
što prokišnjava dugo

i bez kiša

u mislima ćes gledati moje prste
kako klize zavodeći Boga od papira
po nebeskoj ravni i sjetit ćeš se
gušenja u prsima
sjetit ćeš se stihova
koji su ti se nekad činili beznačajni
u usporedbi s velikim svijetom
posramljenim zbog svoje
izgubljene časti
koju je čovjek prekrižio
da prikrije
tragove odrastanja

i bez tragova

na kraju ćeš mi priznati
da ne želiš da to prestane

kao da je to ikad
bilo moguće
spriječiti ljepotu
prepoznati sve ono neumitno
bez lica
bez kiša
bez tragova

bez nas.

Duško Babić