točno na pregibu lijeve ruke Giselle je našla točku

koja ju je boljela i iz koje se svakog punog mjeseca počeo cijediti tamno žuti gnoj

duboko je uzdahnula kad je kažiprstom pritisnula na nju

špricnulo je i kapljica je pala na njeno stegno

uzela je rupčić i obrisala se

raskužila ranu, znajući da su jako tvrdokorne klice još uvijek u stjenkama žila

prstima je razmrsila kosu

preobukla se u laganu bijelu haljinu

nataknula srebrne natikače

i pošla u šetnju po gradu

gnojnom i razboljelom rukom je usrkavala svjež morski zrak

koji je donosio nježni jutarnji povjetarac

mali gradić je još napola spavao

u uskoj ulici, punoj crvenih visećih ruža koje su je milovale s kamenih balkona

po nosu je poškakljao miris svježe pečenih kifli

pošla je za tim mirisom

zatvorila je oči i cijela se predala zamamnim stihovima brašna, jaja i vanilije 

zaustavila se tik pred vratima

nasmjehnula se Pascalu, konobaru crne vrane kose

i premda nije rekla što je poželjela tog jutra

donese joj još vruću kiflu s marmeladom od marelica i šalicu opojne crne kave

ciganka mi je šapnula da ćeš danas doći, Giselle

i znao sam što želiš

tvoj miris me je priupitao za slastice a tvoja koža je zračila za vrijeme razgovora

Giselle nije rekla ni riječi

pogledala ga je sa smiješkom u kutićima usana, potvrdno kimnula

i pomilovala ga po dlanu u kojem je držao crvenu salvetu

stavio je salvetu pored šalice i mirnim koracima otišao

Giselle se prepustila lepršanju krila i kipljenju sunca

nije marila za Sofiju koja je nju tog ranog jutra zasigurno tražila po hotelu Mirabel

nije marila ni za gospodina Eliota koji je svakog jutra poslije šetnje svratio na čaj i cigaru

misli su je napustile

bila je prazna

samo talasanje je disalo na njenom putovanju bez svršetka

a nabijanje crkvenog zvona kljuvalo je

u beznadnom prodisavanju pluća Giselle je srknula gutljaj kave

i zagrizla kiflu iz koje je sa strane procurila marmelada

u tom trenutku je pristigla Sofija

Giselle, zaboga, kuda lutaš

Giselle je počasi pritvorila vjeđe

pa joj usnicama s kojih se na suncu svjetlucala marmelada, zapjevala

vrtuljak se završava, Sofijo draga

u pelin-domu od Ljubavi ni traga

blijeda izmaglica nju je rastočila

strast i nježnost je u bol pretočila

na dovratke jedva opirem tijelo svoje

pljuvačka razgrizla je i bijele povoje

strasti su iskrene, na tebe mirišu

pobjegnimo tamo gdje vile uzdišu

Sofijo, na trenutke možda

još postoji

i Nada

Jure Drljepan (JUR)