Evo me na izvoru
nasred pustinje ljudske
da se napijem sa vrutka čista i bistra
grla žedna istine biserne
što vazda istim sjajem vatru čuva
kao Sunce svoje plameno srce
što nas životom sveudilj kupa
plamenom vodom sa česme zlatne
i protivu uma rabijatnoga
ovako nesretnog roda

Pustinjakom bijah po vlastitom putu
tražeć čovjeka u cvijetu i moru
u zvjeradi s planina
na mjestima koje i zlodusi ostaviše
silama mračnijim od tmine nerazuma
očajan da sretnem oči čovjeka
oca ili sina
dok mi istina sama sinula nije
na kraju puta
da čovjeka treba u čovjeku tražiti
u srcu svog vlastitog bića
svijećom vrelom
od deset prsta.

Duško Babić