priču o kišama
i prvom čovjeku
koji je kušao jezikom
srebro vodenog srca
da bi mogao sanići
s jedine stijene
što izvirivala je
iz pješčare
u neka doba
tamna i mračna
ispričat ću ti
na kraju

mogao je on
da je znao
raširiti ruke
i dodirnuti
čipkastu paprat
čije zelenilo
skrivalo je
formulu svekolike boli
i njezin lik
ali se bojao
prisustva antimaterije
i odveć mekih i
ranjivih mu pluća
pa je radije sklopio ruke
u molitvu
tek da u mrkloj noći
ispruži žedan dlan
za tu kap
u kojoj se ogledalo
i lice njeno
božanski
smireno...

Duško Babić