Budimo iskreni,

ni ja ni ti nismo baš nešto.

Ja obična drolja tuđe riječi i

ti  ovisnik mojih snova i savjesti,

koji ždera slova i troši mi tintu,

za koju četri sata visim na uglu

i trpam ko luđak sa nogama.

I sve ovo nije baš nešto, jer se

uvjek kurčiš zbog moje nevjere

i trgaš mi grudi, pališ jih cigaretama,

i praviš mi bol zbog koje ne mogu

disati, a ja ti samo želim proliti

nešto žesto kroz mozag i zapaliti.

Ali priznajem, skupa smo ono nešto,

i za mene ti si sve i moje srce ko

ratnik u pustinji nema svog mira

i diše moj osječaj i cijeli svjet,

i čak i hladnoča zažmiri sa nama

kad ljebdim u tvojim rukama

i mirišem opojnost ustna i lica.

I znaš da ovo sa nama nije

ono slično  sa nikada ili nikdje

ili bar za nekoliko puta,

ovo je sad i ovdje i ovo bit če

za nešto više od sutra.

Anthos