Dok je hladnoća prstima prolazila niz njena leđa, krikovi su postajali sve tiši, zariveni nokti duboko u bedra vrištali su crveno, da bol bude jača dok duša plače.

...

titraj svijeće

odsjaj u ogledalu

i potreba

potreba da bude

da bude voljena

kao dijete

...

Vrištala je čvrsto stegnutih usana, blijeda u smiraju noći, listajući sjećanja ne bi li pronašla osmijeh ispruženih ruku što mijesile su tijesto, a dan je mirisao na svježe pečen kruh i kuhano vino sa cimetom.

...

sjene lelujaju

zavjesom smrti

kruže

niz prostor

grebu

strah

...

Glazba dopire iz nepoznatih pretinaca misli, postaje jasnija, želja da poleti budi utrnulu svjetlost duboko u bezdanu jednog traženja. Toplina razlivene crvene tečnosti otvara jecaj, drhtaj tijela ubire suze... Jutro će...

Ljubica Ribić