Kako odlazim sve to dalje
promaljaju iz magle
bića, stvari i pojave
ono što je bilo iza
sad je naprijed
kao fizionomija
napuklog zida
kraja i ostavljanja
u obrisima
kroz pukotine izbijaju
ruke, glave
usne nekad rumene
sad plave
oči što me nijemo prate
sude tišinom prijekornom
ja im prilazim
obilježen svijetom
na čelu žarnom
prepoznajem one
koje ljubih p'jan
ne znajuć' o ljubavi
ni slovo prvo
tražim riječi
rušim grlo
u srce golo
da posadim penjačicu
što će dlanom mekim
svoga cvata
milovati obraz
zidu minulih dana
i kad moje lice stane
u svoju pukotinu
uz ostale.

Duško Babić