I tko zna od nas
kakvi ćemo s jutra biti

probudiš se u zemlji
gdje u travi nema krvi
ni u krvi sile

i ležiš budan jer nemaš kuda

nema voda i nije ti hladno
a odnekud rekao bi da sniježi

i ležiš gol jer te ništa ne boli

lice ti ljube neke usne
da ti je samo
da znadeš čije
a nije

jer vrijeme mirisa nema
prenosi kratke tonove
udaljene zvonjave
potmule
a potpuno gluhe

začuješ te korake utihle
i misliš što si još mogao
od tijela izgraditi
a da ne bude ti zgarište
žice i ugljena praha
pod plamenim pahuljama

snijega što pada u tebe
s nekog tuđeg sjevera...

Duško Babić