Dijeli nas jedno more
nekoliko planina
jezera tvoja i moja
rijeke brzaci
tvoja ćud kao usud
plahost sna
zatočenog u očima
vizije u magli
vrenje bez glasa
zariveni nokti
u noćno nebo
izduženo preko lica
ta sjena
koja te prati
kao uhoda nepozvana
da ti pred sumrak
zada posljednji udarac
razdvoji prsa
i iščupa to vrelo
pod okriljem srama
uz zvuke glazbe
zadnje note tvoje ljepote
bestežinske
nenapisane
vapijuće melodije
tog grča u tvom trbuhu
sakrivenog od djece
da te ne uhvate
kako liješ suze
zbog jednog jedinog
nikad prežaljenog
zagrljaja.

Duško Babić