ljubila je slike očima djeteta zalijepljenoga na ljepotu

preko njih te je izgazila i pritom zaboravila da je i sama sama
postala je nesama

očicu po očicu skidale su se čarape koje su odžeđale led sad vraća noge u bosost i pregleda svoje tabane koji su jaruge izlizali u staze a kamenje u šljunak i

podmeće lončić da se u njega nakapa medenost istekloga vremena

osmijeh je odgurnula za dubinu očiju zaštitnički sklopila dlanove pred hladnoćom

sanjiva je na pećinama gdje se nasukao oblak i preko zime neće biti odnesena do proljeća

kad bi rekla rekao bih joj ona zna

nekoliko pokrivenih noći zepst će ostale

Jure Drljepan (JUR)