zbog tebe po pravilu
uvijek samujem
na tamnoj strani mjeseca

odavno već tako
ostajem budna
i kad svi ostali bude
sebe u uspomenama
ja grlim jastuk čežnjom
iščekujući te
dok se ova soba vrti
oko osi mene
ne želeći ispustiti
iz ozidanih šaka

moja vrata su
još uvijek zatvorena
sva od stakla
i može ih razbiti
samo tvoj glas
u dolasku

ako se pokorim
prvom načelu pripadnosti
žena sam svog čovjeka
i lučno se savijam
u njegovim rukama
spremna za odstrel
taj čin prvi i posljednji
put svim zabludama
da bih obrisala

pokoravam se

jer utamničenom jutru
noć sprema iznenađenje
liči na malenog psića
i vrlo je moguće
da mjesec ostane izlizan
zbog svoje ljepote

mogla bih umrijeti tako
u krevetu bez stranica
ljuljajući se na pola puta
između poda i plafona
potpuno razbuđena
od nesanice
i sama od samoće
djeleći se baš isto onako
kao kad se izgubim
zasanjana tek
polovično u tvojim rukama

Danja Đokić