Moji gosti su duhovi
(my guests are ghosts)
ne pitam ih zašto
ulaze kroz prozor
i sjedaju na stolice
čavrljamo o koječemu
o ribljoj kosti i atentatima
na slavne osobe
nisu zahtjevni
ne jedu ne piju
imaju karanfile
gdje su nekad bile oči
pa soba zamiriši
po nekom zaboravljenom prazniku
ako susjed pozvoni na vrata
u potrazi za srećom ili šećerom
ja ih na brzinu utisnem u
rustikalni bokal na stolu
imaju razumijevanja
za tu moju nespretnu gestu
ne znam im objasniti svoj strah
od ljudi od njihovih mesnatih usana
i fascinacije brojkama
kad susjed ode s mojom srećom
ja vadim duhove iz bokala
jednog po jednog
zalijem im latice cvijetnih očiju
da ožive slike što ih ljepotom
k'o lađe u dubine vode.
tad zapjevamo zagrljeni:
moje riječi su svjetovi
(my words are worlds)

Duško Babić