Dok si me dozivao ljubavi

jutros ti je ruža procvjetala
tamo negdje na kraju grada
i ja sam zakoračila snom
kroz ovu našu pjesmu

dok si me dozivao ljubavi

pamtim samo onaj trenutak
kad sam konačno otključala
kavez u kojem se
šćućurilo moje čekanje
i krenulo ti u susret
preko zamišljenih mostova

dok si me dozivao ljubavi

i moje ruke ispružene
tvoje uzglavlje da bi postale
morale su preručiti rijeku
veliku rijeku uzavrelu
od snova pola od zbilje teži
kroz korak kao želja samo tebi

dok si me dozivao ljubavi

čekalo me je strpljivo moje
na zapadnoj strani
ničije zemlje zastalo
u sjeni trijumfalne kapije
kao misao što je dozrijevala
izvučena negdje iz prapočetka

dok si me dozivao ljubavi

ja sam ponavljala imena
svih osam svjetskih čuda
i izranjala je Atlantida iz oblaka
u mantrama izgovorenim
prstima mojim što su
postajali korjenje breze

i ovako vidim zaspali grad na nebu
oči mi u izlogu prve zvijezde ti
svjetlo moje što dušom rasipam
po trgu Etoal imenujući sve

dok me zoveš ljubavi

Danja Đokić