Soba četri sa četri.

Dva željezna kreveta.

Putnik bez povratka.

Osjećaj koji budi

sumnju u novo jutro.

Oči plave kao potočnice.

Posljednji dodir

drhtavih ruku,

želja da te štitim

svojim zagrljajem,

da te čuvam

ko što si ti

čuvao mene.

Da ti vratim

sve noći bez sna

zbog mene

probdjevene.

Osjećaj bolne nemoći

guši krik u grlu.

Oči plaču bez suza.

Usne nijemo govore.

Molim....

ali ne znam,

ne, ne mogu se sjetiti

što htjedoh reči.

Samo osjećam

da nedam,

da nedam da mi te uzmu

te ruke bez ruku,

taj bezdan u koji se valjaš.

Tvoj pogled odlazi nijemo,

bez glasa.

Samo tihi jauk duše

i tišina bez kraja.

Tvoja ruka

još nepomično leži

u rukama mojim.

Gubim te...

Gubim te u prolaznosti ovog vremena.

I zatvaram te oči,

oči plave ko potočnice.

...

Ljubica Ribić