Ljubavi umiru slučajno
iz mirnog neba
padne kiša
na koju nitko nije računao
ugasi taj plamen
i obriše prašinu s ulica
zamagli i naše oči
i prozore
ubije slučajno
mladog galeba
u prvom letu
iznad snuždenog mora

ostaju ta krila
uvijek treperava
i usne na dohvat poljupca
koji nas je mogao sapeti
među zvijezde
da se tamo sjajem rugamo
bezličnim i slijepim daljinama

ljubavi umiru slučajno
kao što se i rađaju
iz mirnog neba
s kišama
kad sve plače
u nama
i sve plače
izvan nas.

Duško Babić