Ničiju djecu ne možemo izgubiti.

Ničija djeca se ne gube, jer znaju
da im je kuća na svakom uglu
i u prolazniku odmah prepoznaju
strica ili tetu.

Nikad nećemo izgubiti ničiju djecu.

Ničija djeca, prije spavanja
proučavaju zemljopisne karte
na kamenom svodu
mostova iz predgrađa, dok
poput Aladina, što duha svoga
iz lampe doziva, trljaju svoje crvenkaste
majušne kompase pod prslucima
iz providno blijede kože, da se mogu snaći
i u polusnu, dok po svu noć putuju
s junacima iz nečujne bajke.

Ničijoj djeci je nadarenost snalaženja, prirođena.

I ničija djeca, sve i kad to žele,
ne mogu da se izgube, jer imaju
široku razrađenu mrežu
utabanih puteljaka:
od predgrađa do centra
s prepunim tezgama dobrota
i do vrteški kraj fontane želja
s vodoskocima usred zaštićenog parka,
u kojem nema pasjih lutalica,
što naskakuju kante,
jer u zaštićenom parku mogu sresti
samo džukele sa šeširićima preko
oborenih ušiju, što im poglede skrivaju,
dok mirno šeću s damama
na kratkom lancu
pa i ne strepimo više
da im se išta lošije može desiti.

Naprosto, nikad nećemo izgubiti ničiju djecu.

Ničija djeca se ne mogu izgubiti,
jer smo im stvorili normalne uvjete
za sasvim slobodan i siguran rast

ma gdje god da su
i
u bilo kojem trenutku.

breza