Ne govori mi
o svojim lutanjima
dok te držim
iznad tamnih voda
ovdje su magle guste
izlaze u bijelim rukavicama
guše
sukljaju mlijeko i dim
ja ih samo slijedim
sjedim i sijedim
ne plačem
nisam dijete
možda samo do pola
lijevom polovicom dijete
desnom čovjek
ili kao pločnik
od dvije vrste kamena
izlizan od gaženja
premlad da starim
ako i nisam
svejedno
praznik je
praznikuje se
ruke su prazne
onoliko koliko i duša
pričao sam ti
za svoju tezu
da su ruke ogledalo duše
a ne oči
oči su pjesma
kompozicija neba
trpeza ljudska
prepuna jela
za gladna nam čula
ispod zvjezdane zavjese
još trenutak ili dva
i stići ćemo
do azurnih obala
zanosnih arhipelaga
dolazi nam smjena
dići će se sva ta magla
mlijeko i dim
palom anđelu
vjeruj mi
ne želim više
graditi spomenik.

Duško Babić