Nad nikogaršnjo zemljo
se je vzdignil vrtiljak zvezd
utrujeni bojevniki so dvignili oči
in začudeno gledali vrisk nebesnih isker
očarani z neresničnostjo (tega) nasmeha
ki se je od zgoraj posmehoval grenkobi
in krču zasajenem v cvet mladosti
ki so jo s krvjo leta in leta pridno razlivali
po tujih poljih na katerih so pozabili ognjišče
to jih je skregalo do besne krvi
pa niso mogli umreti niti po smrti
v telesu prebodenem z želom glasu
bolečine iz brezna najbolj globokega vodnjaka časa
in ko je prvemu zdrsnila solza po
grobem obrazu ki mu je bil že zbledela
slika v lastnem spominu
z ljubimi zvezdami so zaplesali kolo
o njem ne boš našel (napisane) niti črke
nikjer
razen v pesniški duši.
Poslano:
01. 11. 2013 ob 21:28
Spremenjeno:
01. 11. 2013 ob 21:34
NIČIJA ZEMLJA
Iznad ničije zemlje
uzdigla se vrteška zvijezda
ratnici su umorni podigli oči
gledajuć u čudu vrisku iskri nebeskih
očarani nestvarnošću tog osmijeha
što se rugao odozgo gorčini
i grču zasađenom u cvijet mladosti
koju krvariše revno po tuđim poljima
godinama gdje zaboraviše ognjište
i što ih zavadilo bješe do krvi bijesne
da umrijeti nije im bilo niti iza smrti
u tijelu probodenom žaokom glasa
bola iz grotla najdubljeg bunara vremena
pa kad prvom suza krenu niz
ogrubjelo lice što mu slikom bijaše
već izblijedjelom u vlastitom sjećanju
zaigraše oni kola sa milim zvijezdama
o kojem nećeš nigdje naći pisanog slova
doli u duši pjesničkoj
Komentiranje je zaprto!