Nitko na otoku ne zna
kad je podne
dan širi svoju lepezu
na sve strane
a drugo stoji
i čeka na brdu
uronjenom u more.

Ribarske brodice
dodiruju se tijelima
umornim od ritualnog
ubijanja valova
one jedine pamte
staze kuda vode
do gladnog kljuna
i usta ranjenih tišinom.

Ja stavljam tvoje lice
u središte
namjesto sunca
da me spasi u čas
zaboravljam kuće
u kojima se pjevala ljubav
i ustajem da ti kažem
dobar dan
kao i svakoj sjeni
iza sna.

Duško Babić