Okrunjena lišćem

šaputavih riječi

lutam tankom linijom sna.

Prikaze ne prilaze,

samo vrebaju

blijedim očima slutnje.

Grebu nestvarnost

noktima umočenim u stvarnost.

Šapućem vjetrom

pomaknutih niti svilene paučine,

tek poneka kap nektara

upletena u pohotnu mrežu lovca.

Nečujno govori tišina.

Odbačena vjera otvara vrata,

dok škripa koraka,

neznanih,

unosi strah.

Hladnoća humka

bez imena...

bez godine...

Ljubica Ribić