Toplina koju smo srkali
na imaginarnim fotografijama
sreće pucketa u žilama
kao čađ u ognjištima na kojima
ječi odsutnost nepoznate težine.
Šuljamo se neprimjetno
kroz sliku stvarnosti
bolnu do kostiju
kao ostavljene lutke što se samo
u sretnom slučaju vraćaju
gledajući ravno u oči potkrovlja
u kojima se sanja vlastita smrt.
U mraku natopljenom čuđenjem
još bi sa tako malo neizrečenog
mogli založiti vrijeme
prebačeno preko ushićenih dlanova
za kadar u kojemu se još izdvajaju
glasovi šaputavi od tihog
poricanja kraja.

luciapavlovic