Bio bih nepravedan kad bih ti oduzeo bilo što
i to da si mi dirala dušu previše previše dušo
nisam navikao da vjerujem da služim podnevu dana
nit' da će ponoć stići baš u ponoć a ne za
dvjesto godina u obliku kočija snijega sunca
zlatne marame dok s visina će padati na kaldrmu
budućnosti s tvojim inicijalima izvezenim kao cvijeće
kao srce što ga nisam imao kamo skriti osim u tvoje
pa neka maramu zadjene oko vrata i ljubi tko hoće
tvoje ime je moje ne da se brisati ova tuga kad
ga izgovorim usnama punim suza straha da ne postoji
ništa tako milo u prirodi da se tobom mjeri
a ti živi kao da sve se zbilo onako kako je i bilo
notar je unio u knjigu riječi prijekora o ljubavi
sapetoj tom savršenom nježnosti što nas prožima
oprosti njemu oprosti meni oprosti rađaj svjetlo pjevaj
nikad i nitko nije bio tu da pređe crtu iza svijeta
gdje nebo umire samo
zbog jednog imena.

Duško Babić