Nikad ti nisam rekla
koliko je slutnje u meni
rasipalo prazninu
sitneći je upornošću
odbjeglog promašaja

gledao si me očima
prezrel(n)e jeseni
dok sam rađala osmijeh
začet davno prije  nas
uredno spreman po brojevima
u džepiće prvog uskrsnuća
a sve prema  prilikama
da ga pokažem svima
(kad zatreba)
baš svima

onima koji ne vjeruju
kako je noć jutru
samo posestrima
loše karme
i gluh dodir u prolazu
dok se čeka uvelike

priznajem
u ime toga
zašto

imam rumene obraze
neprolaznog stida
onog malenog djeteta
(još uvijek nedovoljno)
odnjihanog srećom

u kojem se i dalje grade

noseći stubovi bez krova
i ti u meni tako prolazan

(trpeći s(v)e postojano
poput dvorca od pijeska)
kao zaspali dašak
budućeg nekog ljeta
odveć na izmaku

Danja Đokić