Htio sam postati velikim poetom
kupio sam pjesnički šešir i maramu
da se igra s vjetrom
pustio da mi čekinje prošaraju lice
namjestio pogled
koji se ženama zavlačio pod kožu
riječi sam proganjao
bacao po papiru
mučio ih
rugao se Bogu i njegovoj potrebi
da sve ima smisao
čak i besmisao

Ljubav je šala, djeco moja
govorio sam oholo pred okupljenim
mnoštvom rezigniranih golubova
poslije kiše dolaze suše
a ne sunce jedina moja
poslije oluje nastupaju čistači ulica
koji sanjaju druge snove
od naših rastrgnutih tijela
od mene i tebe
ali sanjaju uporno
skupljajući mrak lopatama
i lišće u obliku osušenog srca

Jer, zaboga
tko bi se usudio proturiječiti
arhitekturi Prirode
osim velikog pjesnika
koji će srušiti sve zidove
i one nevidljive
jednim jedinim stihom
ako te ikad
ponovo sretne
tako čudnu i sretnu
iza sna.

Duško Babić