Imao bih te zašto nazvati
čudom na zemlji
pa i više od toga
dok ti vrat ljubim
pod vlasima nježnim
a vani tek što ne sniježi
moji se koraci čuju
dok hodam odjekuju
pa i kad stojim na mjestu
ti lebdiš snena bez traga
baneš na cestu
ptice za tobom se okreću
na rame ti slijeću
ja te gledam
kako ogrćeš se
šalom od perja
vijoriš u sudaru
kamena i neba
odjednom nestaješ
nema te
tvoja priroda
nije moja
ni čovječjeg
ni ptičjeg roda
ti si od osmijeha
ruža i fosfora
vraćaš mi se u krilo
iznenada
sa tog putovanja
otvaraš dlanove
u njima mjesec
još mlad
i ja zaljubljen.
Poslano:
13. 10. 2013 ob 16:39
Spremenjeno:
13. 10. 2013 ob 23:24
Ta pesem zasluži (moško) oceno. ;)
Poslano:
13. 10. 2013 ob 16:55
Spremenjeno:
13. 10. 2013 ob 16:55
Po žensko raznežila:)
lp, ajda
Poslano:
13. 10. 2013 ob 16:57
Spremenjeno:
13. 10. 2013 ob 23:24
Hvala ti draga Ajda, najteže je stihom uloviti nježnost i ljepotu žene.
Srdačan pozdrav s mora !
Duško
Poslano:
13. 10. 2013 ob 22:15
Spremenjeno:
13. 10. 2013 ob 22:20
Kako nepopisno ljubljena je!
Do bola. :)
Lp
Irena
Poslano:
13. 10. 2013 ob 22:21
Spremenjeno:
14. 10. 2013 ob 02:32
Hvala ti draga Irena. Samo takvu ljubav priznajem, duboku do bola :)
lp
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!