Jutrom ću te ljubiti
neka noć pati
u svojoj rupi
ja ću te razdaniti
razvedriti usne tvoje
dok se meškoljiš
grijat ću ti ramena
dahom sunčanim

ti ćeš me pitati
bunovna za vrijeme
i koliko ga još ima
za nas zaljubljene
hoće li prsti izdržati
lutanje kroz kosu
milovanje leđima
golotinju tijela
u istini
da ne možemo više
jedno bez drugog disati
kad su nam pluća
prepuna duše

jutrom ću te ljubiti
neka noć pati
u svojoj rupi
ljubit ću te na svjetlu svetu
lice da ti gledam
dok me moliš da te volim
duboko do srži
gdje si žena bila
u rosi bijele izmaglice
izgubljena.

Duško Babić