Osmijeh je preludij
za strast
sunce preseljeno na usne
kad utroba zri
u valovima
a ruke zaveslajima brode
žustrim
kroz pučinu što šuti

to mladica izrasta
u mladića jedre puti
u neobuzdanog hvatača
svjetlosti
koji vedrinu sluti
i u pomrčini
među bedrima njenim
gdje sve se smiri
u netrag
u bezslovnu riječ
za bezdah

za ljubavnike
gladne apsoluta
gdje malen im je i ovaj
nasmiješeni svijet
dočim utonu
zavedeni zlatnom smrću
u dubine sna...

Duško Babić