Princa sam odavno ostavila,

Da sniva u pričama,

Sa iskrzanim koricama,

Posloženim na policama,

Neotvorenim već godinama,

Ali, u prolazu pogledanima,

A prođem,

I pogledam,

Svaki dan,

Svaki sat.

Odložih i maštu u kutijicu,

Zajedno sa jednim djetetom,

Kovrdžave kose, velikih očiju,

Djetetom sa istim imenom,

Istim sjećanjima,

Istim htijenjima

I snovima,

Ali kutijicu ne ostavih na tavanu,

I nema prašine na poklopcu,

Ne otvaram je,

Rukom je dodirnem,

Lako,

Onako u prolazu,

Svaki dan,

Svaki tren,

Kad osjetim da mi dijete,

To milo dijete nedostaje,

Stoljećima,

Godinama,

Satima.

Rijetko se sjetim maštanja,

Silnih sanjarenja,

I onih tajnih snoviđenja,

O sebi prelijepoj,

O sebi uspješnoj,

Nestali su snovi u koraku,

U ispunjavanju trajanja,

U svakodnevnim prelamanjima,

Između htijenja i imanja,

Ostadoh ja,

Ovakva,

Takva,

Stvarna.

Emilija Mijatovic