Šumiš stiješnjena
u vlastitom prikazu
stvarnost je varka
jer stablo si bila
prije nego šuma
u vrtlogu svijeta
izdigla se silna

I list
i grana razlistana
i korijen pod zemljom
gola žila
sve si to bila
i krošnja kršna
što s vjetrom se igra
rastrešenih kosa
vilovita struka
rasla si većma
tako mlada
snatreć visinama
vodu da kradeš
nebesima bujnim
iz njedara jedrih
i plodnih vrila

I voda si bila
vidio sam ti lice
u svakoj kaplji
suzom s lista
što se tlehu slila
da podoji zemlju
žednu tvog rumora
i to si htjela
jaka biti i smjela
kad suzu si prvu
vode skrila
pod krila
kao stih
da sutra nujna
u jeziku svom
jezero čovjeku
pjesmom snivaš.

Duško Babić