Vrijeme ne shvaćamo ozbiljno
pa nam ono uzvraća
istom indolencijom

pravi se da nas ne vidi
pretvara nas u masu mesa i snova
mrtvu planetu bez lica i sjećanja

dok odnekud ne začuje muziku
gdje na harfi okačenoj o rub mjeseca
žena svira veličanstveni koncert
a kosa joj se zapliće od strune harfine
i vjetar se podiže sav od mraka i prašine

da pomete sve one ravnodušne
i vrijeme i nas i tko je još
skriven sve iza zavjese

a nije bio
žedan života u oku
i srcu
jednako.

Duško Babić