Mi, koji nismo ni ljudi ni pesnici, sedimo tako ponekad u našoj (pr)osvetljenoj tami, prelistavamo sutrašnje novine i pitamo se da li postoji svet izvan sveg našeg poimanja.
Nikad ne nađemo odgovore, niti neka suvisla rešenja, ne zato što ih ne tražimo, već isključivo zbog toga što ne umemo da ta pitanja postavimo pravim ljudima. Ili pesnicima.
Nije baš izvesno da bi se oni nešto osvrtali na naše zahteve, ali bi se možda, bar neki, zamislili nad sobom, i nad nama, možda bi poslali poruku svojim talentom i svojom ljudskošću.
Ovako, ostaje samo da čekamo, da se nadamo da postojimo i van tog sveta kojim se sami određujemo, i koji svojim bićem ograđujemo, da i ostali nekako vide i nas, koji nismo ljudi, ni pesnici.