Kad spomen mrki tlo noći dotakne

i u magli umuknu svi glasovi,

u daljini jeknu tamni gongovi

a smijeh se s usta plaho odmakne ...

Bila jednom jedna blijeda sreća,

a to je od jučer prestala biti,

nije se mogla iz Ničeg roditi,

na njenom mjestu dogara svijeća.

Djevojčica stiže kad ona zgasnu,

svjež osmjeh doniješe njene oči,

u bivšoj praznini nov plamen prasnu.

Zaboravljam gong i zavjese noći

dok mlada grla gude pjesmu glasnu.

Moj udah je svjestan iskonske moći.

Jure Drljepan (JUR)