Prvo je jesen ušla
u moju stranu sobe
razvodnila pogled
zalegla na zidove
i odbacila sve listove

iz mene kao tebe

nepostojećeg

odavno već tako
poznata svjetla obasjavaju
samo prozorska okna
i zalutalu sjenku porazom
što se nastanila na plafonu
i čeka vrijeme za ispraćaj
svih tajni poročnosti
koje su sazidale  kamin sobom

da ogrjev im bude

čežnja

neizrecivo što boli

do boli sasvim ogoljena
ta grana s druge strane stakla
jedina koja se naslanja
od umora da ne bi pala
i otplovila kapima dok drhti
kao istrošena nada
s jutrima punim sebe

tako ranim
dozrijevanjem kiše
dok je otkucavala
sve po običaju

festina lente

Danja Đokić