Usporedit ću te danas
s nečim što nije
prispodobivo Poeziji

oprostite mi
sve neuhvatljive zvijezde
lude ptice
i školjke divljih mora

moja će ikona danas biti
obična žena
umorna od čovjeka
i njegovih očiju
ugaslih bez snova

koja se diže od stola
bez psovke
bez prtljage
baca posljednji pogled
na sliku ljubavi
izlizanu do rama

i odlazi neminovno
bez srama

kao najljepša smrt
iz neke druge pjesme
što sam je pjevao zanesen...

Duško Babić