U jednom trenu u osmijehu
najtišeg lahora spoznah
da nadrasta epruvete, žalac, rivanol
infuzije, bol

Promicao sam kroz cvjetove
kroz njena obećanja, kroz proljeća
Zamnom su šumorile ceste i ravnice
krajolici, pružene ruke i magnolije

Jesam li je dozivao preko rijeke...
ili su rasli u meni snovidni zagrljaji
onoga ljeta kad sam joj ubrao
prvu ružu u vrtu ili sa naslovnice
njezina započetog romana
što čitasmo ga pod mostovima
školskih dana, koračajući sa njim
kroz kiše večernje po beskrajnim
pločnicima Zagreba

Da li sam je dozivao, ili me
samo plijenila očiju njezinih svjetlost
sa usput pokupljenim krajolicima
na kojima je bezbrižno izvodila piruete

pa me stalno nepoznat netko pitao
za kim hrlim kroz kišne zavjese
kome riječi tkam usamljen i pust...

mirkopopovic